Bila jednom jedna svijetiljka. Obična. Drvena. I odlično je poslužila za uvježbavanje one stroke-a. Ni bazu joj nije trebalo pripremiti.Samo da se nešto događa,mijenja...I prošlo je neko vrijeme...I više mi se nije sviđala.
"Ma nisi ti kriva", kažem ja njoj, "Ali nisi mi više draga takva kakva jesi, sorry!"
I tada je ona odlučila da je došlo vrijeme za velike,drastične promjene. Odlučno uze sudbinu u svoje ruke i gotovo vičući u jednom dahu izbaci iz sebe: "Hoću blijedo ljubičastu podlogu, a na njoj zlatne uvojke da izgledam kao tapeta.
A kad to bude gotovo, molim te ukrasi me s pokojom ružicom da izgledam mlađe, izazovnije, ali ne i jeftino!"
I kad je svijetiljka dobila ono što je htjela,zadovoljno se pogleda u ogledalo i namigne svojem novom licu, svojem novom indetitetu. S vješalice,manirom prave dame dohvati svoje bijelo sjenilo i natakne na glavu. Zastane na trenutak i zamišljeno kaže: "Meni ovdje nešto nedostaje. Malo glamura ili kiča. Imate li Vi možda takvo sjenilo?"
Promislim na trenutak i na pamet mi padne jedna zamisao. Kažem: "Nemam,ali imam jeftine zlatne boje koju možemo vrlo brzo nanjeti, a kao završni detalj,da to još bolje istaknemo možemo posuti i zlatnog glitera."
"Što čekamo?" na to će ona i vrati se u naslonjač nestrpljivo očekujući novo sjenilo.
Prošlo je nekoliko trenutaka i napokon joj pokažem rezultat.
"To!" uzvikne ona te još jednom promotri svoj odraz u ogledalu i zadovoljno kimne glavom na izlasku.
Postovi
.jpg)
