U
seoskom jarku plakao je Crveni registratior u svojoj ružnoj opravi u kojoj
nikako nije mogao poći na ples.
"Zašto
plačeš? Svi se raduju, a ti si tužan", pitali su ga.
"Oprava mi je ružna, a ja ne izgledam kao kožni rokovnik ili platneni spomenar. Nemam ni tvrdi uvez ni ponosno držanje registratora u košuljici. A
sutra je ples. Ne želim biti najružniji."
Hmmm...kako
mu pomoći???? Na stolu su se našle najljepše tkanine svih boja, rukom
oslikane perlice, filigranski izvezene čipke, ukrasne vrpce kakve ne
možete ni zamisliti, svi mogući krojevi po poslijednjoj modi. Mjerilo se u svim
smjerovima, krojilo na sve moguće načine, rubilo najfinijim koncem i dodavali
svakojaki ukrasi ne bi li Crveni registrator zasjao u punom sjaju... Ali, ništa
mu nije pristajalo.
Iscrpljen
i nesretan, isplakavši sve svoje suze na kraju je zaspao od tuge. Sanjao
je o plesnoj svečanosti, o najljepšoj haljini i sjetnoj slavujevoj pjesmi pa
je makar u snu bio zadovoljan.
Ali
te noći, koja je bila lijepa i jasna jer je mjesec pokazao čitavo svoje okruglo
debelo lice, dogodilo se nešto neobično. Netko tko nikada
nikome nije donio radosti i darovao srce nego samo tugu i
suze, rekao je samome sebi : "Istkat ću mu opravu kakvu nema niti jedan kožni
rokovnik, platneni spomenar ili tvrdi uvez bilježnice.
Radio
je neumorno čitavu noć, a ujutro je oprava bila gotova i on je pokloni Crvenom
registratoru koji je od čuda i prevelike sreće zaplakao, a o njegovoj opravi
najljepšoj i najčudesnijoj priča se i dan danas.
~ Kraj ~