Usamljena ribica dugo je morem plivala. Još je duže mislila kako je biti sam i osamljen posve normalna stvar.
Jedne je noći zapuhalo, isprva lagano, a zatim sve jače i jače. More se dizalo, spuštalo pa opet dizalo, a malena se ribica propinjala čas na vrhu, čas na dnu vodenoga brijega. Kako se noć spuštala, jugo je bješnjelo. More se pjenilo. Svako vodeno biće vodilo je svoju bitku. Iscrpljena i izmučena ribica dugo je prkosila toj prirodnoj snazi.
U jednom trenutku, osvrnuvši se oko sebe i ne vidjevši ama baš ništa zbog čega bi i dalje bila hrabra, prepustila se sili! Sve je utihnulo. Tonula je. Prepuštena. U trenutku prije no što će dotaknuti dno, netko joj poviče : " Uhvati se za drvo! Uhvati! Molim te!!!!."
Niti sama neznajući tko bi to mogao biti i ne razmišljajući zašto to čini, zadnjim atomom snage uhvati se za kraj drva. Život joj projuri tijelom i osjeti svu radost života. Kako se približavala površini, sve je postajalo jasnije, svrhovitije, smislenije. " Oprosti mi što nisam bio brži. Naleti vjetra bili su strahoviti! Koliko god sam se trudio svijetliti, nisam te mogao pronaći!"
Ribica više nikada nije bila sama. Pronašla je svijetlo svog života.
Postovi
.jpg)
