Post o nekad sveprisutnoj pjesmi naroda ovih prostora.
Bila je to pjesma nad pjesmama prigodna za sve manifestacije. Voljeli su je i mladi i stari. Dovoljno je bilo čuti prve taktove ( tam-tam-tam-tam ) da žilama prostruji bratstvo i jednistvo, osjećaj pripadnosti koji svakom novom kiticom jača i snaži do ekstatičnih razmjera. Ritmično pljeskanje rukama, vibracije i trnci koje narod osjeća teško je opisati samo riječima onome tko to nije doživio.
Jedna sam od onih čija je generacija redovito na priredbama zapadala u to stanje. Sjećam se kako smo na Pulskoj rivi u bijelim košuljama i tamnoplavim plisiranim suknjama s velikom bijelom ili crvenom mašnom u kosi na dani znak frenetično mahali papirnatim zastavicama onome koji je dolazio na omiljeno ladanje...
Jedino se ne sjećam da sam ga stvarno vidjela...
Sjećam se kad smo u vrtiću ponosno plesali njegovoj supruzi koja je kosu crnu kao ugljen svezala na vrhu glave u najraskošniju punđu koju sam ikada vidjela, a na sebi je imalo nestvarno najroziji fuksija kostim...
Ali se ne sjećam da li sam to zapamtila zbog nje ili vojničkog drila...
No drugarice drage ostavimo prošlost za sobom i krenimo na :
Niske sjajnog đerdana ili najbolje ženske prijatelje ( eksponat Izložbe povodom 50. obljetnice smrti Marylin Monroe ).
...svjetlim suncem obasjana sve do jadrana...
...volim tvoje rijeke i gore, tvoje šume, polja i more...
Doduše ovdje bih mogla nastaviti pjevati još puno prigodnih borbenih pjesmica o mornarima, brodovima, slobodi, ali mislim da su to već neka davno prošla vremena kojih sam se igrom slučaja sjetila pišući ovaj post!

