Nitko ne zna kada je i kako naplavina dospijela u more, ali odkad se to desilo na njemu je plutala. Zbog svoje su je sitne građe prozvali Mala Sofija. Sve što je znala o životu, naučila je od mora, valova i vjetra. Život na moru bio je težak i pun izazova, ali Mala se Sofija nikad nije žalila jer za bolje nije ni znala.
Jednog dana zapita More : "More, kako to da sam ja tako malena, a ti tako veliko i duboko? Zašto ja nisam poput tebe?"
More se uzburka i zapjeni. Od kada ju je pronašlo strahovalo je od ovog trenutka . Koliko god se trudilo, nije uspijelo prikriti bol koju je pitanje izazvalo.
"Ne znam", reklo je More. Kako bi joj skrenulo misli nježno zaljulja malenu na njoj najdraži način, a u sebi joj obeća da će naći ono za čim žudi.
Iako je od tad prošlo mnogo vremena, ni more ni malena nisu zaboravili.
A onda, jednog dana More posla Maloj Sofiji odbačenu dasku poput nje, samo veću. U djeliću sekunde sve se razjasni, dobi svoj smisao i riječi postanu suvišne.
I zato kad šetate obalom mora, nemojte se čuditi od kuda toliko naplavljenih dasaka već se sjetite priče o malenoj Sofiji i Moru koje i dan danas iz svog prostranstva izbacuje svaku zalutalu naplavinu u nadi da se vrati onome kome pripada. Kao što malena Sofija pripada velikoj...hmmmm....Aji.