KLUPICA PRIJE ZOMBI ZONE

Ovo je ( ako dobro brojim ) treći makeover najobičnije ikeine klupice. Bijela boja, naslikane ruže uz diskretni dodatak šablona. 

 

Nju sam napravila prije no što sam ušla u zombi zonu. Ako ne znate što je zombi zona, sam ulazak u zonu prepoznat ćete po karakterističnim retoričkim pitanjima i iščuđavanju :

Ajme kakav je ovo dan??? Je li i Vama teško? Meni se oči same sklapaju i osjećam se kao zombi. Tu sam, kao stalno radim ( barem je takav osjećaj ), ruke mi vise do poda, vučem noge, zapinjem o mrvicu kruha.

A daljnji razvoj možete očekivati kao u primjeru pisanja ovog posta  :

Dok osmišljavam tekstualni dio, Juraj me prekine i viče da voda ( za kavu ) kuha. Otvaram ormar kako bih uzela šalicu, a u ruci mi ostanu vrata jer su se odvalila na jednoj strani ( sistem koji se otvara prema gore, širine 1,20 m pa sami zaključite koliko su teška ). 

Nekako naguram tipliće natrag da barem vrata zatvorim i da izdrže dok mr.P. ne dođe ( koji by the way još ni s posla nije stigao, ali što jest-jest, prijavio je kašnjenje ). I dok voda još uvijek kipi, moram brže bolje zalijepiti neki podsjetnik dok ne zaboravim ( jer ipak sam u zombi zoni ). 

Nađem papir ( post it, super, ne moram posebno lijepiti ) napišem upozorenje i stavim ga na vrata. I konačno, pomislim, idem dovršiti kavu . I dok ju ja završavam, poleti papirić i pada direktno, najbržom i najpravocrtnijom putanjom ravno u vodu ( dotična su vrata iznad sudopera ). 

Kvragu! 

Odložim opet lončić s vodom i brzo grabim papir dok se boja flomastera ne razmulja jer je već polako počeo tonuti, a sve skupa moglo bi biti jako opasno za bijela vrata ormara ( jer komu se da  ponavljati cijeli postupak pisanja kad se nalazi u zombi zoni? )

Zalijepim ga onako mokrog ne obazirući  se na osobnu površnost. Još ga i krajičkom desnog oka, razroko koliko mi vid dopušta, nadgledavam dok nastavljam kuhati kavu. Natopljen vodom, zarolao se kao sarma dok krupne kaplje vode kapaju natrag u sudoper, a sama poruka gubi cijeli smisao jer se više uopće ne vidi što piše. Ali nema veze!

 I kad sam konačno zakuhala kavu, po pravilima zombi zone, morala sam i nju krivo izliti, uz rub, ali tako da ni sama to ne primjetim sve dok šalicu ne stavim na stol i ostavim tragove ( nekoliko puta ). 

Ali znate što je u cijeloj priči ispalo kako treba? Papirić se sam ispeglao i još uvijek stoji, ravan kao nožni prsti balerine, a ja imam gotov post i sad idem vidjeti što ste Vi radile!