Bilo je ovo dugo putovanje...predugo, kad bolje razmislim. U djetinjstvu sam bio običan drveni okvir preko kojega se nategne platno. Sliku iz tog razdoblja nisam sačuvao. Maglovito se sjećam jedino hipi faze.
Zatim sam postao bijel s lagano vidljivim ljubičastim ružama. Slična je sudba zadesila i mojega rođaka Dasku.
Međutim, ni ta faza nije potrajala, ponovo smo pobijelili. Ja potpuno, moj rođak nešto manje.
Potom nam se pridružila susjeda gospođa Ogledalo. Svi zajedno dobili smo šablone. Netko više, netko manje, netko iste, netko drugačije.
Došli su nam i stari poznanici, žičani držači za olovke, vješalice i kukice. Držači za olovke držali su se čavlićima, a vješalice šarafićima.
U zadnji tren pridružili su nam se i lanci. A dalje, što god da se trebalo desiti...desilo se!